1986.

undefined


Uvertira MIK-a '86 započela je još tijekom 1985. godine kad se na stranicama riječkog Novog lista vodila polemika oko toga vrijede li tekstovi na MIK-u ili ne. No, nisu tekstovi i financije bili jedini prob­lem festivala, počela su i razilaženja u razmišljanji­ma onih koji su ga "vodili" - članova Savjeta. Poradi svega skupa, MIK te godine nije održan u uobiča­jenom, ljetnom terminu, već je upriličen krajem rujna. Iz Pazina je krenuo 30. rujna, gostovao u Kašteliru, Bujama i Novom Vinodolskom da bi umjesto u Ronjgima, kako je to bilo naznačeno u programu, finale ostvario u riječkom kazalištu Ivana Zajca 4. listopada.

 

Skladbe

1. BOĆAR (N. Milotti - D. Načinović - Z. Markulj) Ira KRALJIĆ i Aldo GALLEAZZI

2. VINODOLE (Đ. Jusić - M. Vojta - D. Jusić) Damir JANČIĆ

3. IN VINO VERITAS (N. Milotti - D. Načinović - K. Oblak) Angelo TARTICCHIO

4. MEŠNICE (N. Milotti - J. Šepić - R. Bosner) Ira KRALJIĆ

5. TI SI MORE (L. Kos - L. Kos - Z. Markulj) Lada KOS

6. OD LANTERNE DO LANTERNE (B. Zahtila - I. Velenik - S. Mihaljinec) Josip BAJOK i Lado LESKOVAR

7. PROZOR PREMA JUGU (M. Sepe - I. Fjamengo - M. Sepe) Majda SEPE

8. BRIJAČIJA JOVANINA (N. Drpić - Z. Turak - S.Glojnarić) Aldo GALLEAZZI

9. KATE (M. Grgantov - B. Grgantov - R. Bosner) Branko VIŠNIĆ  i Toni KLJAKOVIĆ

10. DIMI Z KVARNERA (J. Vuk - J. Vuk - M. Jeličić) Lado LESKOVAR

11. VRAĆAJU SE LAĐE (M. Doležal - M. Doležal - S. Glojnarić) Ljubica BUKIĆ

12. BARCADERO (A. Baša - D. Načinović - A. Baša) Branko VIŠNIĆ

13. LIPA MLADOSTI (Z. Runjić - J. Burić - S. Kalogjera) Toni KLJAKOVIĆ

14. ARMUNIKA (V. Filčić - V. Sušanj - A. Baša) Vlatko FILČIĆ i Igor LICUL

Isti orkestar (Zabavni orkestar RTV Zagreb), isti dirigent (Silvije Glojnarić), no novi voditelj - Damir Pijaca koji je uz iznimku Buja, u kojem mu je kao voditeljica "za talijansko govorno područje" pomogla  Ester Fantov, vodio sve festivalske večeri. Skladateljske "domaće  mikovske snage" pojačane su "uvozom izvana" pa su se na zadnjem "starom MIK-u" pojavili kompozitori Đelo Jusić, Zdenko Runjić i Mojmir Sepe.

Nagrade

NAGRADE PUBLIKE:

1.  Ira KRALJIĆ i Aldo GALLEAZZI, skladba "BOĆAR" (N. Milotti - D. Načinović - Z. Markulj)

2. Vlatko FILČIĆ i Igor LICUL, skladba "ARMUNIKA" (V. Filčić - V. Sušanj - A. Baša)

3. Toni KLJAKOVIĆ i Branko VIŠNIĆ,  skladba "KATE” (M. Grgantov - B. Grgantov - R. Bosner)

NAGRADA ZA NAJBOLJI ARANŽMAN:

Zoran MARKULJ za kompoziciju "BOĆAR"

NAGRADA "ROŽENICE" ZA NAJBOLJE KORIŠTEN ISTARSKI MELOS:

Nello MILOTTI za skladbu "MEŠNICE"

NAGRADA "SREBRNO JEDRO" ZA NAJBOLJI TEKST:

Vlasta SUŠANJ za tekst pjesme "ARMUNIKA“



Festivalije


U razgovoru s Damirom Pijacom, voditeljem koji je "stari MIK" odveo u povijest, između ostalog piše: Razgovor s Damirom Pijacom, dugogodišnjim voditeljem i novinarom Radio Rijeke, vraća nas u 1986. godinu, u vrijeme kad nitko nije ni slutio, a kamo li znao da će upravo ta turneja biti zadnja turneja Festivala Melodije Istre i Kvarnera, nakon koje će uslijediti duga, duga pauza. A Damir Pijaca, iz dva razloga – ponajprije što je upravo on bio voditelj posljednjeg izdanja tzv. »starog MIK-a«, a potom i stoga što je poradi raznoraznih zavrzlama vezanih uz organizaciju MIK-a 1986. godine u svoj festivalskoj dokumentaciji ostalo zapisano da je posljednji stari MIK vodio Ljubo Jelčić, pa je takav podatak prenesen i u monografiju festivala izašloj prije dvije godine (tiskano izdanje op.a.). Kako je ustvari došlo do toga da Damir Pijaca »postane« Ljubo Jelčić, ili obrnuto, upitali smo samog Pijacu.
– Gospođa Alverna Smokvina (dugogodišnja direktorica Festivala MIK op.a) ponudila mi je da vodim MIK. Iskreno, malo sam se iznenadio ponudi, ali kasnije mi je sve postalo jasno. I dandanas kad razmišljam kako sam ja došao u obzir za to, jedino logično objašnjenje koje mi se nameće je da Ljubo Jelčić nije bio zadovoljan s ponuđenim mu honorarom. Pazite, to su samo moje pretpostavke, ali jednostavno ne znam koji bi drugi razlog mogao postojati. Uostalom, u to se vrijeme znalo – sve festivale vode zvijezde s televizije, a ja sam bio samo voditelj s Radio Rijeke. Do tada nisam vodio niti jedan festival, istina odvodio sam mnoge radijske emisije, ali to nije isto. Mislim, nije isto kad sjediš iza mikrofona i ne vidiš one kojima se obraćaš, kao što ni oni ne vide tebe. Upravo zbog te nazovimo povratne informacije prihvatio sam ponudu gospođe Alverne. Jednostavno sam htio probati, vidjeti kako to izgleda. Nije mi bila bitna nagrada, koja je usput rečeno, bila više negoli simbolična. Bitno mi je bilo to iskustvo. Drugi izazov mi je bio i to što je završna večer išla direktno na 1. programu tadašnjeg Radio Zagreba, dakle odradio sam i prijenos uživo, što je meni bilo još jedno novo iskustvo. Šteta što te godine nije bilo i televizijskog prijenosa, ali ne možeš imati sve, našalio se Pijaca. (...)

Pijaca koji je sam odvodio sve festivalske večeri, uz iznimku Buja, u kojima mu se kao voditeljica za talijansko govorno područje priključila Ester Fantov, kaže kako nitko od sudionika festivala uistinu nije ni slutio da je to posljednje festivalsko izdanje, nakon kojeg će uslijediti duga, duga pauza.
– Ma, ni na kraj pameti, nikom od nas nije bilo da će festival te godine stati. Znali smo za financijske probleme, ali i do sada ih je bilo pa se uvijek iznašao neki način da se to riješi. Mislili smo da će tako biti i ovaj put, priča Pijaca.
Na upit kakva je bila atmosfera tog posljednjeg »starog MIK-a«, Pijaca kaže:
– Izvrsna. Svaki smo se dan okupljali ispred Guvernerove palače i polazili autobusima na zacrtano odredište. Ono što ću vjerojatno do kraja života pamtiti su dočeci u gradovima i mjestima domaćina. To je bilo nešto tako dobro, a tek nastupi amaterskih skupina koji su svoje umijeće pokazivali u revijalnom programu festivala. Meni je to bilo fascinantno, baš kao i taj prijateljski duh koji je obavijao čitavu mikovsku karavanu. Nije tu bilo nikakvih ogovaranja, nikakvih pričanja iza leđa, nikakve netrpeljivosti među izvođačima. Bilo je puno šale, puno smijeha i puno pjesme i svirke. Galleazzi je vrlo šaljiv čovjek, u svakom trenutku spreman na šalu. Znao se te godine šaliti na račun Tonija Kljakovića. Ustvari to je bila šala čitave karavane.
Kazali bi mu da odlazi rano na spavanje da ne bi slučajno na »noćnom pjevanju« izgubio glas. Čak su odvukli priču do ispijanja svježih jaja i tako dalje, a Toni je uvijek bio pravi gospodin, samo bi se nasmijao. Sa svima sam bio u dobrim odnosima, svakog sam interpreta konzultirao pri izgovoru naslova pjesme. Družili smo se fantastično. Ugodno me iznenadilo to što je u toj karavni bilo glazbenika koji su svirali po nekoliko instrumenata. Mislio sam bubnjar svira bubanj, a kad je on pri povratku u busu razvukao harmoniku, pa počeo svirati francuske šansone, ja sam bio ustinu ugodno iznenađen. To su bili kompletni glazbenici, na čelu s Gojnarićem svojim šefom orkestra. Moja sjećanja na taj festival, za kojeg, ponavljam, ni ja ni itko drugi nismo ni slutili da je posljednji, uistinu su lijepa i ugodna.
 Isto tako lijepo i ugodno Damirovo je sjećanje na finalnu večer, koju je Bela nedeja s Ronjgi »preselila« u »Zajca«.
– Bio je to doživljaj – kazalište prepuno, zvuk fantastičan, publika predivna, izvođači i orkestar inspirirani. Vjerujte, večer za pamćenje, prisjeća se Pijaca.
Onda smo Damira upitali prati li i danas Festival, odnosno koliko je upoznat s »novim MIK-om« i po čemu se on razlikuje od starog.
– Pratim, putem novina i preko svojih kolega koji su danas uključeni u rad festivala. Eto, Ferlin je postao zaštitni znak festivala, još malo pa će po broju vođenja stići Ljubu Jelčića, a tu su i kolegice Neva i Glorija koje su s njim vodile MIK, pa Lea koja je u press službi. Ustvari za razliku od prijašnjih Mik-ova, ove nove vode većinom ljudi s Radio Rijeke i koriste čakavštinu, za razliku od onih prije. Iz Pazina imam jednu zgodnu anengdotu. Nakon što je koncert završio prišla mi je jedna gospođa iz publike i rekla – vi ste sve to divno krasno izgovorili, ali cijelo vrijeme ste nepravilno naglašavali ime grada Pazina. Ja sam se zahvalio na sugestiji i naučio za ubuduće. Služio sam se standardom. Naravno da sam se trudio izgovoriti nazive skladbi kako treba na dijalektu, ali osnov je bio standard. Inače, što se tiče domaćega ili čakavice, imam svoje posebno mišljenje o tome. Ne govorim čakavski niti privatno, jer ja taj dijalekt nisam popio s materinim mlijekom, ikavac sam, Dalmatinac iz Zadra, a iako neki kažu da to nema veze, da sam ga mogao već i naučiti, slažem se s njima jednim dijelom, no jednostavno se nisam usudio. Izuzetno poštujem taj dijalekt i bojim se da bih ga loše naučio pa svojim govorom uvrijedio ljude čiji je to materinji jezik. I tako nisam, pojašnjava Damir.
Doznajemo još da je Pijaci najdraži tekstopisac MIK-a, bard čakavskog pjesništva – Ljubo Pavešić, najdraža pjesma »Trsački prošijani«, najdraži pjevač Aldo Galeazzi, a pjesma s tog, kako on kaže, njegovog MIK-a, onog '86. – »Armunika«. Pijaca, kaže i da nikad, baš nikad nije požalio što se unatoč mizeriji od honorara prihvatio vođenja festivala 1986. godine. Iskustvo je to koje se ne zaboravlja, završava štoriju o zadnjem »starom MIK-u«, Damir Pijaca, kojeg kolege, a i slušatelji zbog autoritativnog glasa često nazivaju »glas kojem se vjeruje«.
Iako je Damir Pijaca u svojstvu spikera na Radio Rijeku došao još 1971. godine, a malo potom postao i novinar, iako je jedini novinar od kad je Radio Rijeke koji je za svoj rad dobio »Zlatno pero«, prestižnu nagradu koju dodjeljuje struka, 1986. godinu proglašava najdražom u svom životu i karijeri.
    – Nije mi se te godine dogodio samo MIK, već sam te godine dobio i najljepši dar u životu. Rodila se moja kćer Marina. Rođena je upravo u mjesecu kad je startao zadnji MIK. Što se pak tiče ove lijepe monografije u kojoj se potkrala ova pogreška mislim da je sad uz ovaj intervju vjerodostojna u svim svojim djelovima.
(Slavica Mrkić Modrić, Novi list, 18. lipnja 2006.)


 undefined

Dugogodišnja direktorica Festivala MIK, gospođa Alverna Smokvina (snimljena u Vodnjanu)


Sjećanja

Ako postoji netko tko "stari MIK" ima u "malom prstu", to je zasigurno profesorica Alverna Smokvina. Na čeiu MIK-a provela je četrnaest godina. Kao Alverna Kordić rođena ¡ na Sušaku 1937. godine, gdje je završila pučku školu. Kao dvanaestogodišnjakinja bila je prvakinja Hrvatske u mačevanju, a njezin otac Franjo Kordić bio je prvi gradonačelnik oslobođene Rijeke. Gospođa Smokvina, Rapkinja podrijetlom, diplomirala je na Filološkom fakultetu u Beogradu talijanski jezik i književnost na katedri Erosa Sequija, a na prvoj godini studirala je turski i arapski jezik. Od 1950. do 1960. radila je u listu La voce dei popolo, od 1960. do 1962. u Novom listu, potom kao simultana prevoditeljica u Dubrava filmu, zatim od 1965. do 1968. godine u Turističkom društvu Grada Rijeke pa godinu dana u Zavodu za zaštitu zdravlja. Savjetnik za kulturu bila je od 1969. do 1971. godine i napokon od 1971. do 1992. godine direktorica je Koncertnog ureda Grada Rijeke. U organizacijskom odboru Festivala MIK po prvi se put našla 1969. godine. Kad je 1969. godine s istarske strane, od strane organizatora festivala, došao prigovor na “lokalnost" u nazivu dotadašnjeg festivala - Melodije Kvarnera - gospođa Smokvina dala je prijedlog da se festival imenuje kao Festival Melodija Istre i Kvarnera, što su Vally Ružička, tadašnja direktorica Koncertnog ureda, Vojko Kiš i ostali u Savjetu odmah prihvatili. MIK je imao Savjet sastavljen od predstavnika općina, kasnije od predstavnika Fonda kulture, koji se sastajao jednom godišnje festival je trajao najmanje dvadeset dana jer nije MIK bio samo ono što se moglo vidjeti tijekom festivalskih večeri. Njima je prethodilo mnogo sastanaka, proba i ostalih organizacijskih obaveza. Najduži MIK-ovi gostovali su u šesnaest mjesta, a osim promocije glazbenika s područja Istre i Hrvatskog primorja, cilj mu je bio poticati folklorne i druge amaterske aktivnosti. Prisjećajući se perioda "starog MIK-a", gospođa Smokvina kaže kako je danas drugo vrijeme, sve je drugačije, na tržištu postoji više medija, razina komunikacije je drugačija, u ono vrijeme MIK je otvarao potencijale svojim domaćinima.

Sjećajući se nekadašnjeg MIK prisjeća se dr. Branka Fučića, velikog radnika koji je temeljito proučavao povijest pojedinog mjesta i davao smjernice pri izradi amblema gradova i mjesta domaćina MIK-a. Kaže i kako je MIK, osim svog glazbenog značaja, imao i gastronomski značaj, odnosno zacrtavao je neke gastronomske ceste duž Primorja, otoka i Istre. Ondašnji mikovci unaprijed su znali da ih na Čavlima čeka palenta kunpirica, lunice (srdelice) u Novom, fritule i kroštule u mnogim mjestima Istre, slana riba u Medulinu, rapska torta u Rabu, belica u Kastvu, žabe u Lokvama i tako dalje. Tvrdi da MIK bez pojedinaca u mjestima domaćinima ne bi bio MIK, prisjećajući se u tom kontekstu Srećka Kabalina, Adelije Bebe Haramije, Maje Brozović i mnogih drugih.

Bilo je naporno, ali i lijepo. Ne vjerujem da bi današnji pjevači izdržali sve te napore, toliko dana putovanja, kaže dugogodišnja direktorica "starog MIK-a" i dodaje kako je ondašnji Jugoton bio izdavač ploča na koje je stao samo dio festivalskog repertoara (dvanaest je bilo ograničenje). Kako je Jugoton određivao koje će se skladbe naći na ploči, dogodilo se da je čak dva puta izostala pobjednička skladba, pa su je morali nadoštampavati.

Poznata je Alvernina izreka: "Prvi se M(l)ačići u vodu bacaju", a povezana je s već spomenutim slučajem Mlačić, kad je mladi debitant pjesmu Moj Kastav u svakom mjestu pjevao na način da joj u naziv stavi ime mjesta u kojem je karavana gostovala. Tu nepodopštinu i podilaženje publici Alverna je sasjekla u korijenu oduzevši Mlačiću sve osvojene glasove. Tim je potezom spriječila i svaku pomisao da na MIK-u izvođač može na tako perfidan način manipulirati publikom.

Na upit o još kojoj anegdoti s MIK-a, gospođa Smokvina je odgovorila:

Cijeli je MIK bio jedna velika anegdota.

Za sebe kaže da je bila "buntovni idealist, antipatičan i tvrdoglav", pojasnivši izrečeno na sljedeći način: Idealist nikada ne može biti razočaran, može biti samo izdan. Ako se nešto radi iz idealizma, nikad čovjek ne profitira, jedino što može imati od toga je satisfakcija da je radio ono što je mislio da je ispravno.

U novinskom tekstu pod naslovom MIK je rodio 270 skladbi (Novi list, 26. svibnja 1986. godine) autora Marija Glogovića i Stanislava Škrbeca između ostalog je zapisano: Od dugogodišnje direktorice Festivala MIK, profesorice Alverne Smokvine, zatražili smo da našim čitateljima predstavi MIK u nekoliko najhitnijih statističkih pokazatelja. (...)

 

MIK je u 23 sezone posjetio 39 mjesta Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara, pojedina mjesta više puta. Održano je 235 festivalskih večeri koje je pratilo oko 285 tisuća gledatelja (bez TV gledatelja). Ukupno je izvedeno oko 270 skladbi - konkuriralo ih je mnogo više. Ukupan broj sudionika - pjevača, kompozitora, tekstopisaca, aranžera, članova orkestra, voditelja, glumaca, amatera i drugih - penje se iznad dvije i pol tisuće. I na kraju - festivalska karavana je za trajanja MIK-a prešla oko 32 tisuće kilometara i dosta morskih milja... Još osam tisuća kilometara pa bi po ekvatoru obišla zemlju.